14.09.2016.

Iluzija stvarnosti

Cesto nesto u sebi znam ali to ne govorim, kao da ne priznajem sebi i kao da ce nesto bitno da se promjeni prebacivanjem preko jezika.

 Ne volim vidjeti zene kada placu. Ali stvarno ne volim. NIje to stvar suosjecajnosti pa ne volim, nego mog ukusa ili osjecaja za ljepotu. Kada placu, ili su tuzne, rijetke su one koje su, grubo receno, lijepe. Tuzna zena, iscrpljena, stvano tesko moze da bude lijepa. Jadna i bijedna i pateticna, ako se tako osjeca, bolje da ne izlazi i zatvori se dok je ne prodje i iz nje ne zasija nesto drugo...

Ne zelim takvu zenu pored sebe.

02.09.2016.

U ime sina

Vlasenica, gradić u Istočnoj Bosni, jedna je od stanica na putu koji je spajao Podrinje sa Centralnom Bosnom i glavnim gradom. Smještena ispod Javor planine, njoj su se granali putevi pa je bila stajalište putnika. Nešto ne baš lahko shvatljivo su osobine mještana, naspram puteva koji vode kroz Vlasenicu, i putnika koji prolaze, bilo bi za očekivati da ljudi su ljubazni i ugodni domaćini. Nepovjerenje, krut i ljut karakter mještana zaslužni su baš putnici, koji su u prošlim vremenima prolazili i ostavljali mještane u šteti. Najčešći putnici su bili vojnici, pa se u naroda usadila sumnjičavost, nepovjerenje prema strancima, koju su ipak usmjevali sakriti. Tek sa drugim mještanima se usude prepričavati i nagađati razloge dolaska u varoš. Dvadeset godina nakon rata,malo ko se odlučuje na povratak. Mnogi raseljeni su otpočeli život u drugim mjestima, i oni postavši samo prolaznici kroz Vlasenicu. Jedan od friskijih povratnika koji su vratili se u rodno mjesto u blizini varoši je Ferid. Odrastao na zapadu, gdje je otišao devedeset treće godine, sa majkom, nakon očeve smrti. Nedugo poslije, zbog tuge za mužem umrla je i njegova majka. Ostao je sam sa trinaest godina. Ne dovoljno za samostalan život ali dovoljno mlad da u sebi izgradi želju za životom. Dvadeset i jednu godinu kasnije pojavio se u mjestu sa suprugom i sinom. Prošao je kroz naselje bez zastajkivanja. Zastao je ispred ulaza u dvorište. Zagledao se u ruševinu i razmišljao. Razmišljanje mu je prekinuo prolaznik kucajući o staklo, nudeći pomoć. Bio je to jedan od komšija, povratnika u mjesto. Ferid je izašao iz auta pozdravljajući selamom i imenujući starca kojega je prepoznao. Iznenađen starac pruži ruku i čvrstim pogledom odmjeri stranca koji ga je imenom oslovio. Ne prepoznavajući stranca i ne pustajući strančevu ruku reče: - Sinko ja tebe ne znam. Ferid s osmijehom se okrenu prema ruševini govoreći: - Ovo je moja kuća. Znaš li sada ko sam? - Ti si Feride- Ushićeno reče starac prilaći i grleći Ferida- nikad te ne bih prepoznao. Iz auta izađoše Feridovi žena i sin i on iz prestavi starcu. Starac ih pozva ih na kafu. Pred vratima iz dočeka nana, kako je Idriz zvao suprugu. Uz kafu, Ferid je odgovarao na njihova pitanja. Objasnio da je došao sa namjerom da sagradi kućicu i nastani se sa porodicom. Ustajući Ferid šaljivo zaključijući razgovor reče: - Pošto znam da si ti, Idrize, bio najbolji majstor u selu, ti ćeš biti glavni majstor. - Vala, sine, mogu samo motkom da nadgledam- uzvrati starac ustajući za Feridom. - Tako, tako.Znam ja kako ti motkom mlatiš.- dodate Ferid. Idriz se kao malo uozbilji i reče: - Je li to još pamtiš? Halali djedu. - Neka, neka- reče Ferid- bar si učio pameti mene i Milana. Milan je bio Feridov vršnjak, s kojim je išao u školu. Pošto su živjeli blizu, družili su se i van škole. - Milan je odselio u grad. Otvorio je prodavnicu. Pitao me je za tebe, ja nisam znao šta da mu kažem. - Odvest ćeš me da ga vidim -ubaci se Ferid u Idrizov govor, koji je Idriz nastavio. - Čuo sam za tebe nekako poslije rata, kada se čulo, da ti je majka umrla i da sa Albancima živiš. - pričao je Idriz dok su pješice išli prema Ferifovom dvorištu. - Jeste, jeste istina je - rekao je Ferid ozbiljno - uzela me je albanska porodica i brinula o meni dok nisam stasao. Ali sam se brzo osamostalio. - završio je rečenicu s osmijehom. - Kako si se mlad snašao? -Pitao je Idriz radoznalo. - Svakako moj Idrize. - Potapšao je Idriza po ramenu - Evo sada sam došao ovdje, ne bi li u miru živio. Idriz se prvo zamislio gledajući ga, razumjevajući šta je htio reći, onda se okrenuo prema srušenoj Feridivoj kući pokazući rukom i govoreći: - Ima ovdje puno posla. Ostatak dana su Ferid i njegov sin sa Idrizom obilazili selo i neke bliže Feridove njive. A pred sami mrak se uputili prema Milanovoj prodavnici. Upitali su prodavačicu za gazdu, a ona im objasnila da ga očekuje svaki čas i da mogu da sačekaju. Kupili su potrebne stvari i sjeli za sto ispred prodavnice da sačekaju gazdu. Milan je bio u Njemačkoj. Odmah poslije rata kada su vraćane izbjeglice i on se je vratio. Tada je njegov stariji brat, Goran, otvorio prodavnicu. Nije prošlo mnogo Goran je odselio u Beograd radi posla, a Milanu ostavio prodavnicu. Od prodavnice je izdržavao porodicu a po prilici je radio i na građevini sa par momaka povratnika. Ne prođe puno vremena ispred prodavnice se parkira auto iz kojeg izađe visok, crn čovjek, kovrđave kose i jake građe držeći u lijevoj ruci nekoliko papira. Prišao je pružajući Idrizu ruku i sa osmijehom izgovarajući “merhaba Idrize. Kojim dobrom ti...”. Tek onda se obazre na stranca koji je već bio na nogama, pruži mu ruku prestavljajući se. Ferid se nasmija. - Znam ja ko si ti, - reče Ferid smijući se - hajde ti pogodi ko sam ja. Milan je zastao iznenađen odmjeravajući stranca od glave do pete. - Šta sam sve čuo, ne vjerujem da si on. - odgovori milan spustajući papire na sto, pogledavši Idriza kratko i dalje držeći Feridovu ruku. - Ne znam ja šta si ti čuo, možda sam taj. – ponovi Ferid. - Ferco - nasmija se Milan i vidjevši da mu je Ferid potvrdno klimnuo. U kratkom razgovoru dogovoriše se da dok Milan završi što ima u prodavnici a da Ferid za to vrijeme odveze Idriza i kupljene stvari Idrizovoj kući, pa da odu u grad na piće. Nakon pola sata ponovo su se sastali ispred prodavnice, Ferid i Milan. Milan je predložio da lokal u kom nema puno buke, te mogu normalno razgovarati. Ušli u u poluprazan local u dnu varoši. U lokalu su sjedilo nekoliko gostiju. Sjeli su za slobodan sto, naručili piće i počeli razgovor o tome kako i gdje su proveli protekle godine, upoznavajući ponovo jedan drugoga. Razgovor je prekinuo čovjek koji je prišao stolu pozdravljajući i pitajući je li slobodno. Bio je to Feridov poznanik, koji je boravio neko vrijeme u istom gradu u kome je Ferid odrastao. Dobro su se poznavali, međutim nikada nisu gradili simpatije jedan prema drugom, ipak mu ponudiše da sjede, te nastaviše razgovor. Ferid je pitao Milana o roditeljima. Milanova majka umrla prije par godina, a otac je poginuo u ratu. Nije mogao da izađe iz zemlje, a njega, zajedno sa majkom i bratom, već je bio poslao u Njemačku. Milan je otišao do toaleta. To je dalo priliku da Ferid progovori nekoliko riječi sa poznanikom koji im se pridružio za stolim, pitajući ga za zdravlje, te kako se je snašao od povratka u Vlasenicu. Poznanik je odgovorio te pitao Ferida o njegovom dolasku. - Ako mi se vidi ovdje ostat ću da napravim kuću i živim ovdje sa porodicom.- odgovorio je Ferid, tek da poznanik ne ostane bez dogovora. Trudio se biti ljubazan. Međutim osjetila se napetost i nelagodnost između njih dvojice. - Jesu li izmakao otuda, ili te srce povuklo očevini.- Poznanik je upitao po malo cinično. - Došao sam da živim.- Ferid odgovori pogledajući ozbiljno, sluteći cinizam sugovornika. - Da nisi došao da tražiš onoga ko ti je oca ubio, da bi se osvetio? Znam ja da ti nikome ne ostaješ dužan. Ferid se nasmijao rekavši: - Nikada se ti, Elvise, nećeš promjeniti. Vazda te zanima što te se ne tiče. - Pa jesam li u pravu? -Upitao je sugovornik. - Nisi u pravu- rekao je Ferid- pričaš gluposti. - Znaš li da je MIlanov otac poginuo na istoj liniji gdje i tvoj? Istog dana. Tako se pričalo. - Ne tiče me se - odgovori Ferid ozbiljno, pogledavši Elvisa u oči, i dodao,- ni tebe ne treba da se tiče. - Samo ti govorim da bi shvatio s kim piješ piće. – podsmjehljivo reče Elvis, što je bilo dovoljno da isprovocira Feridovo strpljenje. - Slušaj Elvise, ni najmanje me ne zanima šta imaš da mi kažeš. Da me zanima, ti bi bio zadnji koga bih pitao. To ti je jasno, jel tako? Tebe ako svrbe leđa traži za drugim stolom hoće li neko da te počeše. Ja se svetim samo onome ko me izda, znači ovdje mogu samo tebi da se osvetim. – Ferid je suzdržavajući ljutnju govorio, gledajući smrknutim pogledom Elvisa, koji je poznavao taj pogled, ne pokušavajući ništa da kaže uplašeno gledao u Ferida, koji je nakon kratke pause nastavio da govori: - Kako te nije sramota da mi govoriš takve stvari. Gdje je bio tvoj otac kada je moj i Milanov otac poginuli? U Njemačkoj, jel? I šta ćeš ti da mi pričaš o tome?! – Ferid se unio u lice Elvisu i govorio suzdržavajući ton. – Moj otac zašto je ratovao ja ne znam, to me je zanimalo kada sam bio dijete, a sada ja imam dijete. A kakav bi ja bio otac da sada “ginem” za nešto o čemu nemam pojma, a da moj sin odrasta kako sam ja odrastao. Bez oca. A ti ne znaš kako je odrasti bez oca. Zar bi ja sada trebao da poturam svoja leđa zato što tebe tvoja svrbe? – Podigao je pogled i vidjevši Milana kako prilazi stolu, naslonio se na naslonjač stolice dodao: - Izvini stari, ja svome djetetu želim da odrasta uz oca, pa zato te molim da me zaobiđeš. Milan je sjeo na svoje mjesto. U tom trenu je Elvis ustao, i bez riječi se udaljio prema izlazu. Milan je pitao: - Jesam li to nešto propustio? - Nisi. Sve je u redu.- odgovori mu Ferid pokušavajući nasmijati se.


Stariji postovi


Zašto žulj



Postovi

-----------------------------


website counter