2015-Tuđe u meni… xxx
Volio bih da mogu da govorim više. Volio bih da zvučim smislenije. Ponekad mi se čini, pomislim sve češće ili samo tako jako pamtim da nemam vremensku orjentaciju, da uzalud je sve sto govorim, kada progovorim. Nisam ni sam siguran da li je to moja istina, pa kako onda da mislim da će neko drugi, ono sto izustim prihvatiti kao istinu, ili makar djelimično sa mnom se složiti.
Potrebno mi je da me neko čuje. Da je tu. Makar u oči da me pogleda kada uzdahnem. Ili ako šutim spuštene glave, makar da pita šaljivo " ‘što si se uspavao?".
Volim biti sam. Volim kada nikoga nema da mi naruši misli. Ali isto tako volim osjetiti i riječi i ljude.
Najlakše sebe opisujem riječima da sam se odrekao ljudi. To onda zvuči namćorasto i kao da govorim koliko lošega u ljudima vidim. Ali nije tako. Duboko u sebi još vjerujem u njih. Volio bih da sam dio njih, tek u onoj mjeri koliko je dovoljno da ostanem svoj.
Kada sam se otuđio, prije par godina, time što sa počeo oko sebe graditi tvrđavu, takoreći,mislio sam da ću izgraditi drugačiji svijet u sebi, i onome u čemu bitišem. Međutim samo sam sebe izgradio. Nisam ni znao ko sam do tada, a mislio sam da znam.
Sada sav svijet van svoga gledam kao nešto što mome svijetu fali. Ja ne stavljam svoj svijet u vanjski, nego taj vanjski ugrađujem u svoj. Svačiji individualni svijet treba da je veći od cijelog valjskog, to jest da ga tako osjeća i gradi, da bi kao individua ostao dovoljno svoj i dovoljno se lično osjećao kompletnim. Prosto je, uzimaš iz svijeta ono što je potrebno tvome. Niko se nije izgradio time što se dao svijetu oko sebe. Time bi postao neko ili nešto drugo. Tačnije postao bi nista, jer bi se srušio. I mnogo godina bi prošlo dok ne bi to uvidio.
Volio bih da mogu da govorim više. Volio bih da zvučim smislenije. Možda tada bih uspio da uvedem nečije srce u svoj život. Znam da nisam sam ko je ovakav i sa svim ovim i ovakvim svijetom u sebi, ali ne znam da nađem, ne znam da kažem. Ne znam da uvjerim za toliko da neko ima potrebu da me sluša ili mi pomogne da opišem i prikažem, jer sam ne mogu ni da opišem. Izgubim se u riječima kao dijete kada se uzbudi u radosti.
Nerijetko samo dođe baš kada se i nema nekakav plan oko traganja.
Veoma zanimljiva teza oko građenja sebstva; slažem se, prirodno je održavati zid mjehura spram spoljnog svijeta, to pomaže u očuvanju zdravlja -bazičnog ja- i njegovih vrijednosti, posebno u suočavanju sa korumpiranim, zagađenim svijetom. Pod uslovom da imamo na umu da -bazično ja-, sebstvo, nije isto što i -ja-, koje isto tako može biti i jeste zagađeno.